Kako je izgradnja rezidencije ambasadora Republike Angole u prestonici Srbije, koju je upravo dovršila kompanija „Jomil”, najavila malo svetliju budućnost našeg građevinarstva

”TAKO MALI, A TOLIKO VELIKI”

Reportaža je  11.03.2014 objavljena u listu ”ILUSTROVANA POLITIKA”
Piše:Miloš Lazić, Fotografije:Željko Sinobad

Kako je izgradnja rezidencije ambasadora Republike Angole u prestonici Srbije, koju je upravo dovršila kompanija „Jomil”, najavila malo svetliju budućnost našeg građevinarstva

Njegova ekselencija Toko Dijakenga Serao srdačan je i pričljiv čovek, ali i diplo-mata od karijere. Jer, na upadicu da mi je zbog njega žao što ne znam portugalski, pomirljivo je odgovorio da upravo zbog toga žali što za četiri godine, koliko bo-ravi kod nas, nije naučio  srpski! Da smo se sreli „na neutralnom terenu“, i da on nije nosio lep-tir-mašnu, a ja nisam bio u farmericama, verovatno bismo se sasvim sprijateljili i nastavili priču u nekoj veseloj prestoničkoj kafani, i na engleskom.

Ovako, gospodin Serao je bio domaćin, a ja samo gost, u budućoj rezidenciji ambasadora Republike Angole u Beogradu, na Velikoj Dediji, u blizini Belog dvora.
– Kada se uselimo, nadam se da ćete ponovo doći – prevela je ljubazna i, kao i njen poslodavac, povazdan nasmejana službenica ambasade.

To, za sad još neuseljeno zdanje, bilo je razlog našeg susreta, i povod po-tonjeg razgovora. Jer, kako sam onomad čuo, ono je jedan od većih izvoznih poslova srpske kompanije „Jomil“?! Kako predstavljanje kao izvoznog posla nečeg što je izniklo usred prestonice Srbije ne zvuči preterano su-vislo, to je moralo da se istraži.

– Veličina i značaj nekog posla ne meri se samo novcem – dodatno me je podstaklo objašnjenje njegove ekselencije. -Postoji i nešto iznad…

Nisam nameravao da spominjem cenu: pišem priče, a ne prepričavam tračeve. Ali, da je to zdanje bilo i pet puta skuplje, i neuk bih se složio da vredi barem toliko. Zato sam navratio u sedište „Jomila” u Ulici maršala Birjuzo-va, do garaže na Obilićevom vencu, zbog toga sam stigao na Dedinje, u rezidenciju pred kojom će najverovatnije uzdisati i neko mnogo imućniji.

Ma kasa es su kasa
Ne znam portugalski, ali „panjimajem” malo španski, i nešto više italijanski, na koristim izreku – „Moja kuća je tvoja kuća“, koja svuda pod kapom nebeskom znači isto. Evo i zašto.

Kada je, jula prošle godine, to raskošno zdanje stavljeno „pod krov“, kada su spojene krovne grede, no starom srpskom, ali i angolskom običaju, upriličena je skromna svečanost, a na njoj su, uz ambasadora Toko Dijakenga Seraoa i službenike „Jomila“, bili prisutni i diplomatski predstavnici nekoliko afričkih zemalja.

Tom prilikom mogla se čuti i (samo naizgled) jeretička misao da je za većinu njih Beograd centar ovog dela Evrope!

Uz uvažavanje drugih zemalja na ovim prostorima, Beo-grad je kolevka i prestonica nesvrstanosti objasnio je ovaj diplomatski slučaj amba-sador Republike Angole. Tako je, i to se ne može prenebregnuti, svejedno šta ko danas misli o tom pokretu.

Da bih nas spasao mogućeg međunarodnog skandala, skrenuo sam priču na prelepo zdanje u čuvenom beogradskom kvartu.

Ova rezidencija je plod prisustva i saradnje jedne vaše kompanije sa mojom zemljom rekao je Toko Dijakenga Serao.  Ona je i svojevrstan od-raz odnosa Srbije i Angole, a moglo bi se reći i Srbije i čitave Afrike.

Ona je i izraz ugleda koji vaša zemlja uživa kod nas.
Od njegove ekselencije doznajem da je Re-publika Angola 1978. kupila ovaj plac s kućom izgrađenom još 1939. godine. Vremeje načelo staro zdanje i odlučeno je da se iz-gradi novo. Niklo je za nepunih devet mese-ci i jedino su administrativne začkoljice, što naše, što njihove, razlog što još nije useljeno. Kad se ovaj tekst bude pojavio pred čitaocima, valjda će i to biti gotovo?

Da opisujem diskretnu raskoš, ne ide, videće se i na fo-tografijama, ali moram da spomenem ono što je na mene ostavilo najjači utisak. Naime, rezidencija ambasadora Angole nije opasana visokim zidom od armiranog betona, s kulama-stražarama i strateški raspoređenim puškar-nicama, već niskom, prozračno-dekorativnom metalnom ogradom.

Jer, bio sam u kućama mnogih diplomata iz ta-kozvanog „slobodnog sveta“ i osvedočio se da im je lična bezbednost važnija i od misije koju obavljaju! Ili, što bi se reklo – iskreno prijateljstvo se iskazuje i poverenjem. Po mogućstvu, obostranim.

» Ovaj lament izazvao je srdačan smeh inženjera Dragana Novakovića, direk-tora sektora „Jomil inženjeringa”, stručnjaka koji se prekalio na nebroje-no gradilišta u Srbiji i širom sveta. Inače, zakucao sam mu na vrata da bih doznao kako je i zašto izgradnja rezi-dencijeusred Beograda izvozni posao?

ZIDANJE DIPLOMATIJE

A počeli smo od opšteg mesta da se naše građevinarstvo do danas nije oporavilo od onog glogovog koca koji mu je udaren sa raspadom Jugoslavije i potonjim ekonomskim sankcijama (u suludoj balkanskoj krčmi uvedenim samo Srbiji?!).

– Naša kompanija je već radila sa Angolom, mada neke druge poslove – kaže inženjer Novaković. – A ova rezidencija ot-vara nove puteve saradnje u oblasti građevinarstva. Možda je, kao posledica uspostavljenog poverenja, i projekat sta-diona Fudbalskog kluba “1. avgust” iz Luande, kapaciteta 25.000 gledalaca! Kamen temeljac je svečano položen baš 1. avgusta prošle godine u prisustvu predstavnika angolske vlade, naše kompanije i kluba. U drugoj fazi nadamo se i izgradnji.
Tim „Jomil inžinjeringa" (sleva): Dragan Novaković, Aleksandra Bućić, Milica Čeković, Ivana Ćajić .i Milica Božović

Tako saznajem da su u Angoli uveliko prisutni Portugalci i Brazilci jer nemaju problema sa jezičkim barijerama, mada sve više i Srbi, koji su se izborili za “mesto pod suncem” zahvaljujući kvalitetu!

– I prijateljstvu – dodaje direktor “Jomil inženjeringa”.
“Jomil”, kaže on, ugovara tamo kompletan posao, šta može
i isplati se proizvede ovde i ukrcava na brodove…

– Naša šansa u toj prijateljskoj zemlji je i u opremanju ho-tela, kuća… imamo takve kompanije. Nažalost, nemamo or-ganizovani nastup, ali to je neka sasvim druga priča. Sve u svemu, ova rezidencija će nam otvoriti i nova tržišta, i osigurati već stabilan položaj “Jomila” i u svim drugim sektorima kojima se bavi. Zbog toga je, kada me već pitate za cenu izgradnje rezidencije, odgovornost bila mnogo važnija od zarade. Zato je to – izvozni posao!

Sa neskrivenim ponosom priča da u “Jomil inženjerin-gu” radi samo dvanaest ljudi, a da su sa njima objedinili mladost i iskustvo: upoznao sam simpatičnu Milicu Čeković, inženjera pejzažne arhitekture i prostornog pla-niranja, koja je nedavno diplomirala u Šefildu, ali koja se, za razliku od njenih vršnjaka i uprkos primamljivim ponudama, vratila u otadžbinu da bi se skrasila ovde i pravila vrtove.

– I to je jedan od razloga zašto je njegova ekselencija Toko Dijakenga Serao svojevremeno izjavio da je beogradska rezi-dencija lepša od svih koje Republika Angola ima no svetu  kaže inženjer Dragan Novaković. – A njemu valja verovati jer je obrazovan čovek i diplomata od karijere, s iskustvom iz niza svetskih prestonica, pa i iz Wašingtona, gde se nosio s valjda najvećim „diplomatskim ajkulama“…

Ha moju trapavu upadicu da ću im “držati palčeve”, mrtav hladan mi je odgovorio da bi im više prijalo kada bi im neko – vidao žuljeve.

ANGOLA HA RAVNOJ GORI
Ambasada Republike Angole u Srbiji izdaje časopis ,,Njango“, koji se štampa dvojezično, na portugalskom i engleskom. U broju od septembra 2013. godine u njemu je objavljen i jedan zanimljiv tekst o tome da će ta zemlja prva izgraditi kuću u međunarodnom etnoselu u Koštu-nićima, iznad Čemernice, prelepog jezerceta sa plažom i Turističko-rekreativnog centra „Momčilo Čeković”. Tako je počela da se opredmećuje stara ideja generala Jo-vana Čekovića, koji je odlučio da trideset hektara pla-ninskih livada u valjda najlepšem i najčistijem kutku Srbije pokloni ovdašnjem diplomatskom koru za gradnju vikendica u svom tradicionalnom etnostilu u kojima bi se odmarali, ili dovodili svoje goste. Svakoj ambasadi daruje no deset ari, a već dvadesetak diplomatskih misija se ozbiljno zagrejalo za tu mogućnost. Angola će biti prva. – Rešio sam da pre no što Srbija uđe u Evropsku uniju, Evropu i svet dovedem u Srbiju, i to u Koštuniće, podno Ravne gore – objasnio je general lakonski taj svoj veliko-dušni poduhvat.

 Kompletan sadrzaj možete preuzeti ovde (PDF fajl)